Zaista bi trebala dva novinska izdanja da se nabroje sve sportske epizode u bogatoj igračkoj, a onda i trenerskoj karijeri Emira Ćerića, poznatijeg kao Ćika.

U ono vrijeme, prije četiri i više desetljeća, za mnoge je sportaše mogao biti samo san sve ono što je Ćika postigao na terenima, počev od Borca u Čapljini pa preko Veleža, Leotara, Sarajeva, Rijeke… No, to je samo dio Ćikine karijere koju je okrunio igranjem na američkom tlu, u dresu Las Vegasa u tadašnjoj superjakoj kanadsko - američkoj ligi.

Cijeli svoj život pamti te trenutke iz Las Vegasa kada je primjerice bio suigrač slavnog Eusebia, a skupa su igrali protiv momčadi Cosmosa u kojoj je tada zvijezda bio slavni Pele. A i u dresu Rijeke suigrač mu je bio Josip Skoblar, zlatna kopačka europskog nogometa.

''I tada su Skoblar, Eusebio i Pele bili zvijezde, ali kada sada nakon toliko vremena razmišljam o američkoj epizodi, sam sebi kao da ne mogu vjerovati. Kakve su to samo bile nogometne i ljudske veličine s kojima je bilo čast igrati, ili se boriti na terenu. Sjećam se Eusebia koji je tada imao 36 godina, a ostajao je dugo nakon treninga i vježbao slobodnjake. Pa tako nešto danas je nezamislivo na europskim i svjetskim terenima, jer je dosta zvijezda koji nogomet doživljavaju samo kao dobru zaradu. Kada sam Eusebia pitao zašto tako naporno trenira u 36. godini odgovorio mi je da ne želi pokvariti sve ono što je gradio kroz svoju karijeru'', govori Emir Ćerić, dok na obali rijeke Neretve u Čapljini pričamo po njegovim nogometnim uspjesima.

''Drago mi je što se Rijeka ponovno podigla i evo igra zapaženu ulogu u 1. HNL, ali i u Europskoj ligi. Proveo sam nekoliko jako lijepih godina u Rijeci (od 1974. do 1977.). Upečatljivo je bilo druženje i igra s pravom legendom Joškom Skoblarom, od kojeg sam dosta toga i naučio, od igre, ali i ponašanja na terenu. Baš kao i Pele i Eusebio, Skoblar je imao nevjerojatnu disciplinu u treningu'', ističe Ćerić.

Ćerić dodaje kako i danas ne blijede sjećanja na utakmice i dvoboje protiv slavnog Pelea koji je tada slovio za najboljeg igrača svijeta.

''Sjećam se te naše prve utakmice kada smo ga Eusebio i ja porazili, ali ni sekunde nakon utakmice nije bio loše raspoložen, niti je za poraz tražio neka opravdanja. Uh, kako je bio neuhvatljiv i prava je sreća da ga ja nisam cijelo vrijeme morao čuvati. Sjećam se da nam je Pele nakon utakmice onako kroz smijeh dobacio kako će nam se osvetiti, naravno u sportskom smislu'', zaključuje tu svoju američku epizodu “dijete Bjelava”, “bombarder s Kantride”, “žestoki dečko s trebinjskih Polica”…, kako su sve mediji nazivali Emira Ćirića u tim godinama njegove nogometne vladavine.

Uz podatak da je bio najbolji igrač i strijelac svog Borca u Čapljini Ćika je bio i najbolji strijelac tadašnje Republičke lige, a u dresu Leotara u sezoni 1972./73., bio je i najbolji igrač i strijelac tadašnje 2. jugoslavenske lige –zapad.

I danas čuva isječak iz novina u kojom je zabilježeno kako prima Večernjakov pehar za najboljeg strijelca i igrača te 2. lige. Trebao je zaigrati i za Dinamo, ali ga je spriječila tadašnja komplicirana administracija, a sjeća se kako su u Leotaru jednom sakrili brzojav tj. poziv da igra za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Naravno, kasnije su mu rekli da su se plašili kako će ga izgubiti ako zaigra za reprezentaciju tj. da će dobiti ponude i otići iz Leotara.

Uz sve te igračke Ćika se dokazao i kao dobar trener. Nakon juniora Borca trenirao je i prvi sastav te je bio i zadnji trener Borca do rata, a trenerski je angažman imao i u Opuzenu. U godinama nakon rata imao je dosta uspješan trenerski posao u Norveškoj, gdje je trenirao šest klubova, te vodio nogometne kampove. Sada je u mirovini i najviše se odmara u svojoj Čapljini, gdje je eto unatoč svim uspjesima i dalje bez nekog angažmana.